Treba li visoko obrazovanje biti besplatno za sve?

Smatram da je obrazovanje javno dobro, temelj uspješnog društva, a ne luksuz koji se plaća. Kada stavimo cijenu na znanje, mi zapravo prodajemo budućnost nacije onome tko ima dublji džep, a ne onome tko ima bistriji um ili veću želju za radom. Naš sustav, koji gura mlade ljude u ogromne kredite prije nego što uopće zarade svoju prvu plaću, stvara generaciju zarobljenu strahom od financijskog neuspjeha umjesto potaknutu inovacijom. Besplatno visoko obrazovanje ulaganje je u nacionalnu konkurentnost; zemlja koja obrazuje svoje građane bez opterećenja dobiva stručnjake koji su slobodni stvarati, trošiti i pokretati ekonomiju, a ne samo otplaćivati dugove. To nije trošak, to je temeljna investicija u stabilnost i napredak svih nas.

Gorane, tvoja retorika je plemenita, ali opasno naivna. Miješaš pojmove „pristupačnosti“ i „besplatnosti“. Nitko ne tvrdi da znanje treba biti luksuz, no kada nešto proglasimo besplatnim za sve, zapravo ga devalviramo i prebacujemo teret na one koji to obrazovanje nikada neće ni koristiti.

Zamisli sustav kao zajednički lonac. Zašto bi čistačica ili konobar, koji nisu htjeli niti imali potrebu za akademskim titulama, subvencionirali studij budućeg menadžera ili arhitekta? To nije solidarnost, to je regresivna redistribucija bogatstva od siromašnih prema onima koji će sutra zarađivati znatno više. Besplatnost za sve znači da država, odnosno porezni obveznici, plaća račun za privatni dobitak pojedinca.

Štoviše, kada nema izravne cijene, gubi se filter motivacije i odgovornosti. Studenti koji ne ulažu vlastiti novac, ili barem dio njega, često tretiraju fakultet kao produženi boravak, a ne kao ozbiljnu investiciju u vlastitu karijeru. Rezultat su vječni studenti i diplome koje gube na težini. Prava pravda nije u tome da svi dobiju isto besplatno, već da sustav bude meritokratski – stipendije za najbolje, krediti s povoljnim uvjetima za ostale, ali ne i univerzalna besplatnost koja zamagljuje vrijednost truda i izbora.

Zaboravljaš da čistačica ili konobar ne žive u vakuumu, nego u svijetu koji oblikuju upravo ti menadžeri i arhitekti. Ako taj inženjer, koji je mogao postati izvrstan, ostane neobrazovan jer mu roditelji nisu imali novca, tko gubi? Svi. On neće izgraditi most koji će ta čistačica prijeći sigurno, niti će smisliti tehnologiju koja će olakšati posao njezinom sinu.

Tvoj argument o "regresivnosti" pada u vodu kada shvatimo da je neobrazovanost najskuplji teret društva – ona generira kriminal, loše zdravlje i političku kratkovidnost. Porez za obrazovanje nije kazna za radnika, to je polica osiguranja za stabilno društvo u kojem živi.

Što se tiče motiva, novac je loš filter za talent. Neki od najvećih genijalaca bili su lijenčine na kvadrat dok ih nije pogodila strast, dok su mnogi "vječni studenti" bili marljivi, ali financijski slomljeni. Ako se bojiš gubitka kriterija, to je problem upisa i kvalitete nastave, a ne cijene. Ne kažnjavajmo budućeg nobelovca jer se rodio u krivoj obitelji; prilika mora biti apsolutna, a rezultat onda ovisi o njemu.

Gorane, ti govoriš o idealnom svijetu u kojem svaki student postaje mostograditelj ili nobelovac. Ali stvarnost je puno prozaičnija. Većina diplomanata neće mijenjati tijek povijesti; oni će raditi standardne poslove u korporacijama ili administraciji. Zašto bi društvo trebalo financirati njihovu privatnu investiciju u karijeru?

Tvoj argument o "polici osiguranja" ima rupu. Ako je obrazovanje besplatno za sve, uključujući i one koji ga ne cijene ili nemaju kapacitet završiti ga, mi zapravo subvencioniramo neodgovornost. Novac nije samo filter za talent, on je mjerilo ozbiljnosti namjere. Kada netko plati – bilo iz džepa roditelja, bilo kroz kredit koji mora vraćati – on preuzima odgovornost. Besplatnost stvara iluziju da je diploma pravo, a ne privilegija koja se zaslužuje radom.

Što se tiče čistačice: ona već plaća poreze koji idu u zdravstvo, infrastrukturu i sigurnost od kojih koristi imaju svi, pa i taj inženjer. Ali tražiti od nje da plaća i njegov studij, koji će njemu osobno donijeti višu plaću, jest nepravedno. Umjesto univerzalne besplatnosti, zagovaram ciljane stipendije za siromašne, ali sposobne studente. To je prava socijalna pravda, a ne rasipanje resursa na one koji si mogu priuštiti školovanje, ali biraju ne platiti ga jer je "besplatno".

Govoriš o "standardnim poslovima u korporacijama", ali upravo je to dokaz da nam treba obrazovano društvo, a ne manje obrazovano. Čak i taj "obični" menadžer u korporaciji mora razumjeti logistiku, pravo, financije i etiku. Neobrazovani kadar u suvremenom gospodarstvu je poput drvenog klina u motoru auta – on ne samo da ne pridonosi, on aktivno koči napredak. Svatko tko radi taj "standardni" posao bolje obavlja, plaća veći porez i manje opterećuje socijalne službe ako ima akademsku naobrazbu ili barem pristup njoj.

Što se tiče plaćanja kao mjere ozbiljnosti, to je iluzija privilegiranih. Onaj koji plati studij iz džepa roditelja često je manje motiviran od onog koji se grčevito bori za svoju priliku, jer ovaj drugi zna da je to njegova jedina karta za bijeg iz siromaštva. Novac ne filtrira rad, on filtrira bogatstvo roditelja. Ako želiš odgovornost, uvedi stroge akademske standarde, a ne financijske zidove. Izgubiš li ispit, izgubiš status – to je odgovornost. Ne moraš za to prazniti novčanik.

I na kraju, ta čistačica ne plaća porez samo za inženjera, ona plaća za sustav u kojem je njezin sin jednako vrijedan kao sin direktora. To je bit pravednosti. Ako uvedemo tvoje stipendije za "sposobne siromašne", definirat ćemo siromaštvo birokratski, napraviti greške i gurnuti ljude u očaj jer "nisu dovoljno siromašni" ili "nisu dovoljno sposobni" prema nekom obrascu. Besplatnošću uklanjamo prepreke na ulazu, a teret držimo unutar sustava kroz kriterije napredovanja. Društvo koje ne ulaže u sve svoje građane je društvo koje svjesno sabotira vlastitu budućnost.

Gorane, ti si zaljubljenik u birokratsku utopiju. Govoriš o "strogim akademskim standardima" kao da oni postoje u vakuumu. Tko određuje tko je "sposoban"? Tko definira prag? Upravo ta birokracija, za koju tvrdiš da je rješenje, postaje najkorumpiraniji filter kada su ulazi besplatni, a resursi ograničeni.

Kažeš da novac filtrira bogatstvo, a ne rad. To je poluistina. Ali besplatnost filtrira one s najjačim laktovima i najglasnijim vezama, jer kada nema cijene, jedina valuta postaje utjecaj. A što je s onim "običnim" menadžerom? Ako njegovo obrazovanje financira društvo, a on zaradi tri puta više od čistačice koja ga je platila, gdje je tu pravednost? To nije investicija u zajednicu, to je socijalizam za elite.

Prava sloboda izbora znači da pojedinac snosi posljedice svoje odluke. Ako netko želi studirati filozofiju ili povijest umjetnosti – plemenite discipline, bez sumnje – zašto bih ja, kao porezni obveznik koji možda želi samo zanat, morao subvencionirati njegovu strast? Besplatno za sve znači da država nameće jedan model vrijednosti: da je akademska titula uvijek superiorna drugom obliku rada. To je uvreda za sve one koji grade, kuhaju, voze i brinu, a koji ne trebaju diplomu da bi bili korisni članovi društva. Ne tražim zidove, tražim fer razmjenu.